Jezične teškoće

Jezični poremećaji/teškoće mogu biti RAZVOJNI – nastali su u periodu usvajanja baze materinjeg jezika i STEČENI – nastali su nakon usvajanje baze materinskog jezika.

Razvojni jezični poremećaj se dijagnosticira – kada dijete ima značajna ograničenja u jezičnoj sposobnosti u odnosu na očekivanja za određenu dob, a isključeno je postojanje intelektualnih teškoća, poremećaja iz spektra autizma, nekog genskog poremećaja, vidljivog oštećenja mozga, oštećenja sluha ili socijalne deprivacije i psihogenih uzroka. Ne postoji jedan, točno definiran uzrok prisutnosti jezičnih teškoća. Razvojni jezični poremećaji mogu biti receptivni i ekspresivni.

Receptivni jezični poremećaj (poremećena sposobnost razumijevanja jezika) – prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i drugih zdravstvenih problema – je specifični razvojni poremećaj kod kojeg je djetetovo razumijevanje govora ispod razine odgovarajuće za njegovu mentalnu dob. Prisutan je izostanak reakcije na poznata imena (bez neverbalnih natuknica) do prvog rođendana, nemogućnost prepoznavanja nekoliko uobičajenih predmeta do 18 mjeseci starosti, ili nemogućnost praćenja jednostavnih, rutinskih uputa do 2 godine starosti. Kasnije teškoće uključuju nerazumijevanje gramatičkih struktura (nijekanja, pitanja, usporedbe, itd.) kao i nerazumijevanje suptilnih pojava u jeziku (ton, pokret itd.). Dijagnoza se postavlja samo kada je težina poremećaja izvan normalnih granica varijacije za mentalnu dob djeteta i kada nisu ispunjeni kriteriji za pervazivni poremećaj. Poremećaj uključuje i poremećaj jezičnog izražavanja.

Ekspresivni jezični poremećaj (poremećena sposobnost jezičnog izražavanja) – prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i drugih zdravstvenih problema – je specifični razvojni poremećaj kod kojeg je djetetova sposobnost jezičnog izražavanja znatno ispod razine odgovarajuće za njegovu mentalnu dob, ali je razumijevanje govora u granicama normalnog. Prisutan je nedostatak pojedinih riječi (ili približnih riječi) do dobi od 2 godine kao i nemogućnost izražavanja jednostavnih rečenica od dvije riječi do dobi od 3 godine. Kasnije teškoće uključuju: ograničen razvoj rječnika, prekomjernu uporabu malog broja općih riječi, teškoće u odabiru odgovarajućih riječi i nadomjestaka riječi, nezrelu strukturu rečenica, izostavljanje završetka ili početka riječi, te pogrešnu uporabu ili izostanak uporabe gramatičkih obilježja kao što su prijedlozi, zamjenice, članovi te promjene glagola i imenica. Javljaju se i netočna poopćenja pravila, kao i nedostatak fluentnosti rečenice i teškoće u redoslijedu pri opisivanju prošlih događaja.

Jezične teškoće školske djece, šira slika: sposobnost jezičnog usmenog i pisanog izražavanja je znatno ispod razine za mentalnu dob, prisutne su teškoće u razumijevanju verbalnog i/ili pisanog jezika, rječnik je ograničen, prisutna je prekomjerna upotreba malog broja općih riječi, postoje teškoće u odabiru odgovarajućih riječi; prisutne su teškoće u zapamćivanju riječi, postoje teškoće u brzini dosjećanja riječi, struktura rečenica je nezrela, prisutne su sintaktičke pogreške (slaganje riječi u rečenice i rečenica u veće cjeline), prisutni su agramatizmi (izostavljanje ili kriva upotreba roda, broja, padeža, glagolskih oblika), rečenice su nedovoljno tečne, prisutne su teškoće u redoslijedu pri opisivanju prošlih događaja, prisutne su teškoće u samostalnom opisivanju, pričanju priče, u sastavljanju, razumijevanje govora i pisanog teksta je ispod razine za mentalnu dob.

Kako izgleda logopedska terapija?

Terapijski postupci ovise o dobi djeteta i stupnju jezičnog poremećaja. Ako se radi o predškolskoj djeci, naglasak u terapiji je na konstrukciji rečenica, pravilnoj upotrebi gramatičkih oblika, proširivanju rječnika, razumijevanju pitanja i raznih jezičnih sadržaja, postavljanju pitanja, prepričavanju i samostalnom izražavanju. Ako se radi o školskoj djeci, naglasak u logopedskoj terapiji je rad na razvoju usmenog i pisanog jezika, kroz razvoj rječnika, gramatičkih struktura, raznih oblika usmenog i pisanog izražavanja, te kroz razvoj razumijevanja jezika i govora. Za svako dijete program je individualiziran i prilagođen njegovim potrebama, a u većini slučajeva je popraćen i slikovnim i pisanim sadržajima-zadatcima koje je potrebno uvježbavati i kod kuće. Od velike važnosti je i uključivanje roditelja u terapijski proces.