Teškoće u čitanju i pisanju/disleksija i disgrafija

Što je Specifični poremećj čitanja (disleksija)?

Specifični poremećaj čitanja / Disleksija – određuje se kao jedna od nekoliko specifičnih teškoća u učenju, uz jezične teškoće i diskalkuliju.

Disleksija je, prema definiciji Orton Dyslexia Society, jezično utemeljen poremećaj konstitucijskog podrijetla kojega obilježavaju teškoće u dekodiranju pojedinih riječi, a koje obično odražavaju nedostatne sposobnosti fonološke obrade. Teškoće dekodiranja riječi su neočekivane s obzirom na dob i ostale kognitivne i akademske sposobnosti; one nisu rezultat općih razvojnih ili senzoričkih teškoća. Disleksija se očituje različitim teškoćama u različitim oblicima jezika, često uključujući uz probleme čitanja i ozbiljne probleme u stjecanju vještine pisanja. (Orton Dyslexia Society Research Comittee,1996.)

Disleksija se, prema medicinskoj klasifikaciji bolesti DSM IV (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorder)  definira se kao poremećaj pri čitanju. Prema ovoj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je dostignuta razina čitanja (tj. točnost u čitanju, brzina i razumijevanje mjereni individualizirano standardiziranim testovima) koja je znatno niža od očekivane s obzirom na kronološku dob osobe, izmjerenu inteligenciju i obrazovanje primjereno dobi.

Britanska udruga za disleksiju određuje ju kao specifičnu teškoću u učenju, konstitucionalnog podrijetla, prisutnu u jednom ili više aspekata – čitanja i pisanja te pisanog jezika koja može biti udružena s teškoćama u brojnim područjima. Vezana je uz korištenje pisanog koda (alfabetskih, numeričkih i muzičkih zapisa) premda često pogađa i oralni jezik do nekog stupnja (British Dyslexia Association, 1989.).

Može se reći kako je disleksija poremećaj u čitanju i ovladavanju pisanim jezikom, bez obzira na uredan intelektualni razvoj, konvencionalne načine poučavanja i dostatne sociokulturne prilike. Učestalost disleksije u  europskim zemljama je od 5 do 7%.

Znanstvena mišljenja o specifičnim uzrocima disleksije nisu ujednačena, no uočava se genetska osnova, a najviše slaganja ima oko fonološkog deficita kao uzročnika disleksije – fonološka obrada, fonološko radno pamćenje, leksička reprezentacija, dekodiranje, slušna percepcija i diskriminacija…

Stajališta s vremenskog postavljanja dijagnoze disleksije su različita. Jedno je, kako je disleksija zaostajanje u čitanju od dvije godine u odnosu na vršnjake, a dijagnoza se postavlja u trećem razredu osnovne škole.  Drugo stajalište je, kako se na osnovi ranih znakova i zaostajanju u predčitalačkim vještinama disleksija može dijagnosticirati već s pet godina ili prije polaska u školu.

U DIJAGNOSTICI TEŠKOĆA ČITANJA, dijete s teškoćama u čitanju najčešće dobije dijagnozu Specifični poremećaj čitanja – prema međunarodnim klasifikacijama bolesti DSM i MKB, što znači da ima disleksiju, poremećaj pri čitanju. Dijagnozu donosi logoped/logoptkinja, nakon sustavne logopedske obrade koja podrazumijeva prikupljanje podataka o djetetu vezanih za predčitanje, čitanje, pisanje, učenje…, uz uvid u rezultate psihološke obrade određenih sastavnica psihofizičkog razvoja djeteta povezanih s čitanjem.

Specifični poremećaj čitanja (prema Međunarodnoj medicinskoj klasifikaciji bolesti i drugih zdravstvenih problema MKB-10) je – specifično i znatno oštećenje u razvoju vještine čitanja koje se ne može pripisati mentalnoj dobi, poteškoćama s vidom ili isključivo neodgovarajućem školovanju. Može biti obuhvaćeno razumijevanje pročitanog, prepoznavanje pročitanih riječi, čitanje naglas i izvođenje zadataka koji zahtijevaju čitanje…

Kako čita dijete s teškoćama u čitanju?

U čitanju su prisutne teškoće u povezivanju slovo – glas,  u povezivanju glasova i slogova u riječi, prisutno je  premještanje ili umetanje slova,  zamjene grafički ili zvučno sličnih slova,  zamjene slogova,  zamjene ili  pogađanje cijelih riječi, dodavanje slogova, ponavljanje dijelova riječi, teškoće u slijedu smjera čitanja, teškoće u praćenju slovnog ili brojčanog niza, vraćanje na već pročitani red, preskakanje reda, izostavljanje riječi i cijelih redaka, višekratno čitanje jedne riječi na nekoliko pogrešnih načina, sporost, neujednačenost pri čitanju uz različite blokade i stanke, poremećen ritam, nedovoljna izražajnost i razumljivost, čitanje napamet i po prilici, slabo razumijevanje pročitanog…

Opća slika čitanja s teškoćama?

Dijete teže usvaja čitanje, puno griješi tijekom čitanja, slovka gotovo svaku nepoznatiju ili nešto složeniju riječ, čita sporo ili neujednačeno, čita „napamet“, muči se s odgonetavanjem iščitane riječi, brzo se umara, ne može pratiti slijed pročitanog, ne voli čitati, nedovoljno razumije pročitano, na testovima u školi krivo odgovara na pitanja iz sadržaja koje je dobro naučilo…

Što je disgrafija?

Disgrafija se definira kao stabilna nesposobnost djeteta da svlada vještinu pisanja, prema pravopisnim načelima određenoga jezika, koja se očituje u mnogobrojnim, trajnim i tipičnim pogreškama, a koje  nisu povezane s neznanjem pravopisa, i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razvoja, redovito školovanje, kao i uredan sluh i vid.

U velikom broju slučajeva disleksija i disgrafija su u djeteta istodobne, ali postoje i zasebno. Takvo dijete može imati teškoće u čitanju samo na početku školovanja, a ozbiljne teškoće u pisanju ostaju mnogo duže, kada je čitanje već svladano. Statistička istraživanja pokazuju da su poremećaji u pisanju u učenika 4., 5. i 6. razreda osnovne škole 2-3 puta češća pojava nego poremećaji u čitanju.

Disgrafija, kao i disleksija, ima složenu psiho-neurološku osnovu, a važnu ulogu imaju i jezične teškoće.

Kako piše dijete s teškoćama u pisanju?

U pisanju su prisutne teškoće u povezivanju fonema s grafemom, zamjene grafički ili fonetski sličnih slova,  produljeno “zrcalno” pisanje slova ili brojki, strukturalne pogreške (umetanje, dodavanje, premještanje), izostavljanje slova, dijelova riječi ili riječi, teškoće u slijedu smjera pisanja, sporost, neurednost u radu, slabija čitljivost rukopisa, teškoće pri uporabi poznatih pravopisnih i gramatičkih pravila, narušen osjećaj za sintaksu…

Početak terapije?

S terapijom treba započeti što ranije, odmah na početku prvog razreda, barem u drugom razredu, a najbolje još u predškolskoj dobi, čim se primijeti zaostajanje u razvoju vještina koje prethode čitanju i pisanju.

Kako izgleda logopedska terapija?

Ovisno o dobi djeteta i obrazovnom razredu, te ovisno o sastavnicama teškoće, logopedski program se prilagođava svakom djetetu i njegovim potrebama. Općenito, kod djece prvog i drugog razreda težište je na usvajanju i razvoju točnog i tečnog čitanja s naglaskom na strukturalno i slogovno čitanje, razvoj i proširivanje rječničke baze i znanja o riječima i njihovom međusobnom odnosu, te razumijevanje pročitanog. Kod djece trećeg i četvrtog razreda, te djece u višim razredima osnovne škole, naglasak je na poboljšanju tehnike čitanja, točnosti, tečnosti i brzini, na izražajnosti, na razvoju rječnika, semantike i sintakse, na razumijevanju pročitanog, na motivaciji za čitanje…. Program za svako dijete sastoji se od povezanih programskih zadataka u pisanoj formi,  dobro osmišljenih i pripremljenih za svaki terapijski sat, koji ujedno služe i kao zadatci za rad s djetetom kod kuće.

Teškoće u razvoju predvještina čitanja i pisanja, prije polaska u školu

O predčitalačkim vještinama

Treba znati kako se teškoće u čitanju i pisanju mogu prepoznati, te spriječiti ili ublažiti još prije polaska djeteta u prvi razred – radom na razvoju predvještina čitanja i pisanja: brzo imenovanje, stvaranje rime, slogovno i glasovno raščlanjivanje i stapanje, rastavljanje rečenice na riječi, proširivanje jezične memorije, razvoj rječnika, pripovijedanje, razvoj vizualne percepcije; vizualno-prostornih sposobnosti; vizualno-motoričke integracije, grafomotorike..

Neka djeca su prirodno dobra u predvještinama čitanja i pisanja, neka čak i čitaju prije škole a da ih to nitko nije posebno učio, nekima će biti dovoljna priprema u okviru predškolskog programa.

Značajan je broj djece s umjerenim do većim teškoćama u ovim područjima, a to znači da će imati teškoće u čitanju i pisanju kada krenu u školu. Kako bi škola započela i nastavila se sa što manje stresa, ovoj djeci je potreban intenzivni, stručni rad na što boljoj pripremi za čitanje i pisanje.

Važno je znati kako teškoće u čitanju i pisanju ne nastaju tek polaskom u školu. Logopedskom procjenom se teškoće, radi koji će dijete imati teškoće u čitanju, mogu utvrditi iza pete godine, a što se prije krene s tretmanom, teškoće u čitanju će biti manje.

Kako izgleda logopedska terapija?

Uz puno materijala, prilagođeno svakom djetetu, radi se na kategorijama koje djetetu predstavljaju najveći problem.